Sveti Blaž je živio za vrijeme vladavine cara Dioklecijana (284.-305. god.), kada je bio najveći progon kršćana. Bio je biskup u gradu Sebasteji u Maloj Aziji u pokrajini Pontis, koji je pri diobi Dioklecijanovog carstva postao glavnim gradom pokrajine Armenije. Po svojem jeziku i kulturi Sebasteja pripada grčkoj provinciji Kapadociji. Prema srednjovjekovnoj predaji, sv. Blaž je bio izučeni liječnik, a radi sveta života i čestitosti izabrao ga je kršćanski puk i kler u Sebasteji crkvenim starješinom, biskupom. Kao pastir odlikovao se izvanrednim vrlinama, dubokim znanjem i darom čudesa. Krotak i ponizan, žarko pobožan, u životu nevin i nedužan, u razgovoru strog i ozbiljan, pravedan i bogobojazan, neizrecivo strpljiv poput Joba. Prigrlivši teško breme biskupske časti u vrijeme najžešćeg progona kršćanstva, uložio je sav svoj trud, pa i sam život u obranu i širenje kršćanstva u svojoj biskupiji na korist vjernika. Brinuo se za svoje stado, tješio nevoljnike, pomagao bolesnike potpunim pouzdanjem u Boga, svojom neugasivom vjerom i molitvom. Vrhu naravnom moći izliječio je mnoge bolesnike i povratio im zdravlje.

 

Jednom zgodom došla mu je žalosna majka noseći u naručju svoga sina kojemu je zapala riblja kost u grlu. Posvuda je tražila lijeka i pomoći, ali joj ona nije bila pružena. Kada je došla sv. Blažu, on je položio ruke na dijete, podigao oči prema nebu, znamenovao svetim križem grlo djetetu, pozvao Svemogućeg Boga i stao ga moliti da izlomi i istisne djetetu kost iz grla i povrati mu zdravlje. Tada zamoli Boga da to učini svaki put onome tko se u bolesti grla obrati molitvama u njegovo ime. Čim je sv. Blaž završio svoju molitvu, dijete je ozdravilo i veselo se vratilo sa svojom majkom kući, zahvaljujući Bogu i sv. Blažu. Obred grličenja, blagoslov grla na Blaževo, primjer je takva vjerničkoga stava. Dubrovnik koji je sv. Blaža - zovući ga sv. Vlaho - od 11. st. uzeo za zaštitnika - ne pouzdaje se samo u moguća čuda, nego istim pouzdanjem u Stvoritelja među prvima na Sredozemlju razvija liječenje bolesnika suvremenim lijekovima, te je ondje i danas prastara ljekarnica, jedna od najstarijih u Europi. Tako baš dubrovačko štovanje posebno iskazuje kršćanski stav pouzdanja u Boga i nastojanja da po Božjoj volji znanošću svladava prirodu, da liječi i bolesti.

 

Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakoga drugoga zla - amen!” govori danas svećenik dotičući vjernička grla jučer blagoslovljenim zapaljenim svijećama. Vjernici znaju da to nije magija nego molitva - predanje Bogu koji sigurno čovjeku hoće dobro i onda kad ga ne usliši, kad ga ostavi u bolesti - kao i Isusa na križu. Molitva nije prepuštanje sudbini ni trgovanje s Bogom, nego slaganje sa svim što se čovjeku dogodi - jer i zlo može izaći na dobro. Tu je ključ za razumijevanje kršćanskoga pouzdanja u Boga - makar ne bili doslovno uslišani. Isus je to naznačio kad je prije uhićenja molio: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). To predanje osigurava povjerenje - daje smionost Bogu predlagati rješenja. Čovjek zna da ga Bog ozbiljno shvaća i ostaje smiren u dobru i zlu, ne kao nevažan nego nadasve važan Božji sugovornik.